U šesnaestoj godina većinu vremena sam bio naduvan. Te godine su moji roditelji kupili kuću na krajnjem rubu jednog od torontoskih predgrađa. Nekoliko milja sjevernije su pasle krave; na jugu je bio grad. Većinu vremena sam samovao u podrumu. Predgrađe mi nije imalo šta ponuditi pa sam tako počeo živjeti podzemnim životom. Dolje sam, odvojen od roditelja vratima i stepenicama, pušio hašiš, gledao televiziju, čitao i masturbirao. U drugim prostorijama sam pušio, gledao televiziju i usavršavao svoj stil sa djevojkama.
U proljeće se moj ujak Fima, najmlađi brat moje bake, po drugi put oženio. Buduća žena mu je doputovala iz Moskve na samo dvije nedjelje da se upozna sa njim i sa ostatkom familije. Bila je preporučena od naše zubarice Duše, koja ju je poznavala dok je živjela u Rusiji. Imala je blizu četrdeset, a moj ujak je imao četrdeset i četiri i ta žena je bila zadnja u nizu posljednih ujakovih nada. Posljednja nada prije nje završila je ujakovim prvim brakom. Taj brak sa zemljakinjom Ruskinjom je propao nakon šest nedjelja. Moj ujak je bio dobar čovjek i veliki radnik. Volio je čitati knjige, novine i putničke brošure. S jednakim autoritetom je mogao govoriti o Krimskim ratovima i o Maple Leafsima, torontoskoj hokej ekipi. Tek nekoliko mjeseci nakon što je stigao u Toronto dobio je posao turističkog vodiča, pa je pokazivao grad ruskim turistima. Nije bio bogat i nikada to neće biti. Bio je pošten do kostiju ali je bio nervozan u odnosu sa ljudima. Najveći strah moje bake je bio da će ostati sam na svijetu.
Zina, žena o kojoj je riječ, imala je masnu kosu odrezanu na muški način. Bila je mršava, a tijelo joj je bilo bez oblina. Prvi put sam je sreo kad ju je moj ujak doveo kući na večeru. Imala je na sebi uske plave pantole, cipele na visoke pete i žutu svilenu bluzu koja je naglašavala njezine upadno izražene bradavice. Gornja dugmad na bluzi su joj bila nezakopčana tako da se lijepo mogao vidjeti zlatni lanac sa Davidovom zvijezdom, koji joj je visio oko vrata. Kad me je uz pozdrav poljubila, mirisala je na znoj i jorgovan.
Zina je ušetala u našu kuću kao da se ušetala na njoj poznati teren. Rezulatat takvog njezinog samopouzdanja je bio da se moj ujak ponašao kao da je on stranac. Bio je šeprtljav pri upoznavanju i gotovo je prevrnuo svoj stolac. Mucao je dok je objašnjavao kako su proveli dan, a Zina ga je grdila i završavala njegove rečenice. Kad je moja majka poslužila tortu od malina, Zina je ujaka hranila svojom viljuškom. Ona je u Rusiji bila „profesorica engleskog” i govor joj je prštao od engleskih riječi i izraza. Supa moje majke je bila „tasty”, naša soba za jedenje „divine”, a moj otac „charming’. Poslije večere, u dnevnoj sobi, stavila je ruku na ujakovo koljeno. Kao i obično ja sam bio naduvan i fokusirao sam se na njenu ruku. Mirovala je na ujakovom koljenu kao mala, blijeda životinja. Povremeno bi se izvila ili potpuno digla s koljena da naglasi nešto o čemu je Zina govorila, da bi se uvijek ponovo smjestila na koljeno. A koljeno moga ujaka pod njezinom rukom je bilo gotovo nepomično.
Nakon dvije sedmice provedene u Kanadi, Zina se vratila u Moskvu. Prije nego što je otišla, moja majka i tetka odvele su je u kupovinu i snabdjele je potpuno novom garderobom. Dobile su utisak da bi Zina bila dobra za mog ujaka. Posljednja stvar koja mu je trebala bila bi plašljiva žena. Tačno je da je bila malo agresivna, ali da bi uspio u ovoj zemlji ne možeš se izvinjavati na svakom koraku kao što je to ujak radio. Moja baka je bila malo zabrinuta, jer je Zina imala kćerku u Moskvi, ali je priznala da naći ženu njezine dobi koja nema djece vjerojatno znači da s njom nije nešto u redu. Moj ujak se s time složio. Postoje pozitivne strane, ali i negativne, rekao je.
Odluka je uskoro donesena i samo nekoliko dana nakon Zininog odlaska, moj ujak joj je poslao pismo pozivajući je da se vrati i postane njegova žena. Samo mjesec dana kasnije Zina se vratila u Toronto. Ovog puta cijela naša porodica se našla na dočeku na aerodromu.
Stajali smo na izlazu i čekali dok je rijeka ruskih lica prolazila pokraj nas. Negdje na kraju te rijeke pojavila se Zina. Na sebi je imala komplet koji joj je kupila moja majka i nosila je teški kovčeg. Čim je vidjela mog ujaka, spustila je kovčeg, potrčala prema njemu i poljubila ga u obraze i usta. Mršava, mlada djevojka plave kose, koja je isto tako držala kovčeg , podigla je njenu ostavljenu torbu i vukla obadva kovčega kroz rampu. Djevojka je imala velike plave oči i ravnu plavu kosu sa šiškama. S naporom je nosila torbe i zaustavila se iza Zine. Strpljivo i bez ikakvog izraza na licu je sačekala da je njena majka predstavi. Zvala se Nataša i bilo joj je četrnaest godina. Moja majka je rekla „Upoznaj se sa svojom novom sestričnom”. Kasnije, dok smo vozili mog djeda i baku kući, moja baka je malo očajavala, jer djevojčin otac očito nije bio Židov.
Sedmicu nakon njihovog dolaska, svi smo otišli do gradske vijećnice u North Yorku da prisustvujemo vjenčanju. Sudac u penziji je održao ceremoniju, a onda smo se u predvorju slikali. Nije bilo ni rebaja, ni chuppah niti toptanja po staklu. Nakon toga smo svi otišli našoj kući na roštilj. Moj ujak i Zina su sjedili na čelu stola kao pravi bračni par. Kao vjenčani poklon dobili su pare da mogu iznajmiti veći stan. Ujakov jednosobni stan nije više bio dovoljno velik. To nije Rusija gdje bi djevojka mogla nastaviti spavati u dnevnoj sobi.
Jedan jedini puta kad su moji djed i baka došli u posjetu, ta ista djevojka je gola izašla iz kupaonice i onda otišla u kuhinju po jabuku bez da ih je uopšte pozdravila. Dok su djed i baka pokušavali slušati Zinine planove kako da dobije diplomu koja bi joj omogućila da predaje na školi, Nataša je stajala u kuhinji i jela jabuku.
Za vrijeme večere moja majka je posjela Natašu između mene i moje sestričine Jane. Naša dužnost je bila da učinimo sve što treba kako bi se ona osjećala dobrodošla. Tek je nedavno stigla u zemlju, nije imala prijatelja, nije govorila engleski, a sada je bila dio porodice.
Janu, koja je bila skoro dvije godine starija od mene, nije zanimala četrnaestogodišnja djevojčica. Posebno ne takva koja se oblači kao Poljska prostitutka, ne govori engleski, a nije čak ništa ni progovorila na ruskom. Negdje za vrijeme roštilja došla je grupa djevojaka u autu i pokupile su Janu tako da je Nataša postala samo moja odgovornost. Majka me je bodrila da joj pokažem kuću.
Vodao sam Natašu po kući, ali bez ikakvog entuzijazma. Slijedila me je isto tako bez entuzijazma. Kako nisam imao što drugo reći, glasno bi, na ruskom, najavio ime sobe kad bi u nju ušli. Ušli bi u kuhinju i ja bih rekao kuhinja, u spavaćoj sobi mojih roditelja ja bih rekao spavaća soba, a dnevnu sobu sam imenovao soba za gledanje televizije jer nisam imao pojma kako se kaže na ruskom. Nakon toga sam je odveo u podrum. Kroz žaluzine smo vidjeli dvorište i noge naše novopečene porodice. To je to, cijela kuća, izjavio sam. Nataša se osvrnula po podrumu i onda zatvorila žaluzine tako da je soba, koja je ionako već bila slabo osvijetljena, postala još mračnija. Sjela je na jednu od plišanih vreća za sjedenje postavljenih ispred televizora. U te stolice sam ja revno i ustrajno masturbirao sve od svoje dvanaeste godine.
– I sve ovo tu je tvoje?
– Da.
– Sigurno uživaš u tome.
– Naravno.
– I šta tu radiš?
– Gledam televiziju, čitam.
– I to je sve?
– Manje više.
– Da li ovdje dovodiš djevojke?
– Ne baš.
– A šta je sa seksom?
– Molim?
– Ne trebaš odgovoriti ako nećeš. Zapravo me ni ne zanima. Ništa to ne znači.
– Ali ti imaš samo četrnaest godina.
– Pa što onda? To ništa ne znači. Učinila sam to već stotine puta. Ako hoćeš, mogu i s tobom.
– Mi smo bratić i sestrična.
– Ne, nismo.
– Tvoja majka se udala za mog ujaka.
– Šta se tu može. On je, čini se, dobar čovjek.
– To je tačno.
– Žao mi ga je. Upropastiće mu život.
– Teško se može zamisliti da mu život može biti gori.
– Ona će mu ga učiniti gorim.
– Pa ona je tvoja majka.
– Ona je kurva. Hoćeš li da čuješ kako zvuči njen posao?
– Ne zanima me baš previše.
– One to rade barem tri puta na dan. On stenje kao da ga neko ubija, a ona vrišti kao da ga ubija.
Mjesec dana nakon vjenčanja moj ujak, Zina i Nataša iznajmili su novi trosobni stan, koji je bio samo deset minuta hoda od naše kuće. To je bilo u rano ljeto i ja sam bio na školskom raspustu. Umjesto da sam išao u odmaralište, dogovorio sam se sa Rufusom, mojim snabdjevačem droge, da radim za njega. Prošle godine Rufus i ja smo se sprijateljili. Imao je dvadeset godina, i uporedo sa svojim poslom studirao je filozofiju na torontoskom univerzitetu. Osim što me je opskrbljivao drogom, preporučivao mi je knjige. Zbog njega sam od John Irvinga i Mordecai Richlera stigao do Camusa, Heraclitusa, Catullusa i Kafke. To ljeto, u zamjenu za dostavke koje sam za njega obavljao, dobivao sam zabadava drogu. – I još sve ono za što sam uspio zakinuti pušače trave – i još uz to po koji dolar. Takođe mi je posuđivao knjige koje je čitao u toku godine.
Za mene je to bilo savršenstvo provesti dva mjeseca na taj način, iako su me moji roditelji uporno tjerali da nađem posao. Očito im nisam mogao reći da već imam posao, tako da je ljeto počelo sa sukobima.
Sedam dana nakon početka moga raspusta moja majka je riješila naš problem. Kad već nisam našao posao, ona mi je skrojila plan. Kako sam ionako čamio kod kuće, biću unovačen za neophodnu uslugu. Ja sam bio sam, a isto tako i Nataša. Ona nije poznavala nikoga u gradu, a i počela je praviti kojekakve smetnje. Iz onog što sam ja mogao razumjeti, ona nije radila nikakve smetnje, ali samo njezino prisustvo u stanu je bilo nezgodno. Moja porodica je smatrala da moj ujak treba biti sam sa svojom novom ženom i da mu je neugodno s Natašom u stanu cijelo vrijeme. Osim toga s njom nije bilo baš lako. Moj ujak nas je obavijestio da djevojka odbija razgovarati sa svojom majkom i doslovno nije već sedmicama izgovorila ni jednu riječ.
Onog jutra kad je moja majka donijela odluku da ću ja biti taj koji će Nataši praviti druŠtvo, ja sam se odmah uputio prema ujakovom stanu. Nisam vidio ni njega ni Zinu ni Natašu od dana vjenčanja i one večere sa roštiljom. Nisu više nikad došli u našu kuću, a ja nisam imao razloga da idem tamo.
U stvari, sve ove godine koje je moj ujak proveo u Torontu, nikad nisam bio u njegovom stanu. Unatoč njegovim pozivima odbijao sam tamo ići, jer sam izbjegavao da vidim kako živi.
Kad sam tamo stigao moj ujak je već bio otišao na posao. Vrata mi je otvorila Zina u kućnoj haljini sovjetske proizvodnje, koja je izgledala kao bolnička uniforma. I opet nije na sebi imala grudnjak. Prvo su me pozdravile njezine bradavice, a onda Zina. Stavila je svoju ruku na moje rame i ugurala me u kuhinju gdje je ispunjavala neke formulare koji su joj trebali za ovjeru potrebnu za dobijanje diplome. Zajedno sa crnim kruhom i krastavcima na stolu je ležala hrpa formulara. Napravila mi je sendvič koji ja nisam htio, i rekla mi kako je moj ujak divan čovjek i kako je sretna što ga je našla. Sve će biti u potpunom redu samo kad se Nataša snađe u njihovom novom životu. Nas dvoje smo bili zavjerenici, ona i ja, i oboje smo radili za Natašinu dobrobit. Bila je sigurna da joj mogu pomoći. Osjećala je da me Nataša voli. Nataša nije baš voljela puno ljudi.
– Ja sam njena majka, i bez obzira što ona veli, ja bih za nju odsjekla moju desnu ruku. Ali ona je uvijek bila drukčija od ostalih ljudi. Čak ni kao beba nije se puno smiješila.
Zina me je odvela do Natašinih vrata i pokucala. Kroz vrata je objavila da sam ja došao. Nakon kratke stanke, Nataša je otvorila vrata. Na sebi je imala traperice i suvenirsku majicu iz Niagara Falls-a. Iza nje sam mogao vidjeti sobu u kojoj je bio mali krevet i stol. Na jednom zidu je bio stari plakat Michael Jacksona iz doba Thrillera. Velikim crvenim slovima ćirilicom je bilo napisano njegovo ime. Polagano sam čitao ime slovo po slovo, tek da neŠto radim dok su Zina i Nataša u neprijateljskoj tišini buljile jedna u drugu.
Ja sam joj neprijatelj jer sam je odvela od njezinih prijatelja kriminalaca. Ja sam joj neprijatelj, jer sam joj htjela pružiti bolji život. Sad odbija progovoriti i jednu riječ, ali jednog dana će mi biti zahvalna.
I dalje bez ijedne riječi, Nataša je zgrabila moju ruku i izvela me iz stana. Dok smo prolazili pokraj nje, Zina mi je rekla da pazim na Natašu. Ja sam se trebao pobrinuti da Nataša ne napravi neku glupost. Nataša bi trebala imati na umu koliko bi to pogodilo mog ujaka da se njoj nešto dogodi. Čak ako i ne mari kako bi se Zina osjećala, mora u najmanju ruku razmišljati o mom ujaku kome je ona isto kao i kćerka.
Na stepenicama je Nataša ispustila moju ruku i sišli smo stepenicama do parkirališta sa stražnje strane zgrade. Kad smo već bili vani, okrenula se prema meni i počela govoriti. To su joj vjerojatno bile prve riječi u proteklih nekoliko nedjelja.
– Ne mogu je živu vidjeti. Imam potrebu da sebi iskopam oči. U Moskvi je nikad nisam morala gledati. Sada je uvijek blizu mene.
Izvukli smo se iz parkirališta i počeli hodati putem koji je vodio prema mojoj kući. Odlučio sam da stanem kod Rufusa i pokupim osminu za jednog od naših redovnih mušterija. Rufusova kuća nije bila daleko od moje i pošto je još uvijek bilo prilično rano ujutro znao sam da će biti kod kuće.
Ja sam hodao ispred Nataše, koja se činila više zainteresirana za jednolične travnjake i kuće nego za mjesto gdje smo išli. Osim ponekih Filipinskih kućnih pomoćnica, koje su gurale kolica sa bijelim bebama, ulice su bile puste. Nije bilo prevruće i vani je bilo jednako ugodno kao i u kući; Božiji termostat namješten za „podrum u predgrađu”.
U Moskvi svi žive u stanovima. Ovakve kuće vidiš jedino izvan grada, gdje ljudi imaju svoje dace.
Prije tri godine ovo je bilo „izvan grada”.
Rufusa smo našli u njegovom dvorištu. Slušao je Led Zeppeline i jeo omlet. Iako je bio sam, sto je bio složen za četiri osobe, kompletno sa salvetama od lana i odgovarajućim priborom za jelo. Kao da Rufus nije nimalo bio iznenađen našom posjetom. To mu je bilo svojstveno, dio njegove persone. Rufusa nikad ništa nije moglo iznenaditi. Sa svojih dvadeset godina uspio je postići više nego većina muškaraca dvostruko starijih od njega. Govorilo se da je, osim što trguje drogama, i partner u trgovini polovnih automobila i u još nekim drugim poduhvatima. Niko od poznatih nije ga nikad vidio da spava.
Iako sam namjeravao vidjeti Rufusa samo toliko da od njega uzmem osminu, insistirao je da nam spremi doručak. Nataša i ja smo sjedili za kuhinjskim pultom dok je Rufus pripremao omlete. Objasnio nam je da čak kad i jede sam ima običaj postaviti sto za četvero. Sam čin postavljanja dodatnih mjesta sprečava ga da padne u solipsizam. To isto pridonosi dobroj karmi, jer čak i kada ne očekuje goste, postoje očiti dokazi da uzima u obzir tu mogućnost.
Dok je Rufus govorio, Natašine oči su švrljale po kući, po besprijekorno čistoj kuhinji, bakrenom posuđu, dnevnoj sobi sa dva jednaka kožna divana, po apstraktnim slikama na zidu. Osim onoga što je bilo u podrumskom frižideru, nije bilo nikakvog znaka da je vlasnik kuće trgovac drogama star tek dvadeset godina. To nije bilo slučajno. Rufus je smatrao da to pomaže njegovom poslu. Njegovi klijenti su odreda bili djeca dobro stojećih roditelja, i uprkos njegovim boemskim sklonostima, pristojna kuća u predgrađu je za njega predstavljala savršenu lokaciju.
Bio je smješten na lokalnom terenu, a za njegove mušterije to je značilo da se osjećaju kao kod kuće.
Kad smo bili na terasi, objasnio sam Rufusu o Nataši. Ispustio sam neke detalje koje mislim da nije trebao znati. Dok smo Rufus i ja razgovarali, Nataša je zadovoljno sjedila za stolom sa omletom i sokom od narandže. Nakon što smo izašli iz ujakovog stana, njezino ponašanje prema svemu oko nje je zadobilo oblik dobroćudne nezainteresovanosti. Bila je kalibrirana negdje između pomirenja sa sudbinom i veselja.
Primijetio sam kako je Rufus posmatra.
– Jesam li ti spomenuo da je stara samo četrnaest godina?
Moje zanimanje, mogu te u to uvjeriti, je čisto antropološke prirode.
Antropologija.
Ona je jedna prilično nervozna cura.
Ruskinja je. Mi smo rođeni nervozni.
Bez uvrede, Berman, ti i ona ni ne pripadate istoj vrsti.
Da privuče njenu pažnju, Rufus se nagnuo preko stola i stavio ruku na Natašino rame. Ona je skrenula pogled sa svog omleta i uzvratila Rufusu osmijehom. Rufus me zamolio da mu prevodim. Njegova vlastita porodica, rekao je, vodi porijeklo iz Rusije. Htio je znati kakva je Rusija sada. Kakva je u stvarnosti.
Slegnuvši ramenima, Nataša mu je odgovorila.
– Rusija je govno, ali ljudi znaju uživati.
Poslije tog prvog dana, Nataša je počela redovno dolaziti kod nas. Nisam više išao po nju nego sam čekao da stigne sama. Kroz moj prozor u podrumu mogao sam je vidjeti kako se pojavljuje u našem dvorištu i hoda naokolo zagledajući u božure moje majke, ili maline ili grmove ribizli. Ponekad, kad sam bio u posebnom raspoloženju, posmatrao bih je neko vrijeme prije nego što bi ušla u kuću i otvorila staklena vrata na klizanje. Drugi puta, otišao bih i otvorio joj vrata. Većinu vremena smo provodili u podrumu. Ja sam čitao dok je Nataša učila televizijski engleski. Kad sam imao dostavu išla bi sa mnom. Između čitanja, televizijskog engleskog i dostava, učio sam Natašu kako da smota ili, zapali lulu ili u stisci gdje da probuši rupu u koli ili boci. Zauzvrat, Nataša me je učila druge stvari. Puno tih stvari nisu imale veze sa seksom.
Poslije dana provedenog u podrumu, osluškivali bi ne bi li čuli da li se moja majka vraća sa posla. Da izbjegnemo ozbiljne neugodnosti obično sam namjestio sat da zvoni u pet sati. Kad nismo spavali, sat bi nas jednostavno podsjetio da otvorimo prozor ili se obučemo. Kad je moja majka stigla kući, obično smo već bili u kuhinji ili vani u dvorištu. Kućni poslovi koje sam trebao uraditi bi obično već bili gotovi u to vrijeme.
Po povratku kući moju majku bi obradovalo kad bi me našla kako s lopatom u ruci prevrćem zemlju oko grmova malina. Takođe, kad je postalo očito da je Nataša radije u našoj nego svojoj kući, moja majka se počela na nju navikavati. Za razliku od mene i mog oca, Nataša se uvijek nudila da joj pomogne u kuhinji. Njih dvije bi stajale kod sudopera, gulile krompir i sjeckale rotkvice i krastavce za salatu. Kad bih ušao u kuhinju često bih čuo moju majku kako priča o svom djetinjstvu u Latviji – zemlji poljskih WC-a, kočija i prijateljski raspoloženih susjeda. Nataša ju je očito rado slušala. Govorile su isti jezik – jedna Ruskinja sa drugom Ruskinjom. I to unatoč tome što na mnogo načina Natašino djetinjstvo nije moglo biti više drugačije od djetinjstva moje majke nego da su je odgojili peruvijski kanibali. Ali to se nije moglo naslutiti u našoj kuhinji. Samo moja majka i njezine priče, i Nataša koja ih je slušala.
Vrlo brzo moja tročlana obitelj je postala četveročlana. Za manje od dvije sedmice nakon što sam je pokupio iz stana mog ujaka Nataša je postala dio našeg kućanstva. I to je bila situacija koja je zbog različitih i čak perverzno sukobljavajućih razloga, svakome odgovarala. Za mog ujaka to je riješilo problem Nataše. Isto tako je riješilo problem Zine za Natašu.
A moja majka se osjećala kao da zaštićuje ujakovu zadnju šansu za životnu sreću, a istovremeno je ispunjavala svoju potajnu želju za kćerkom. Mene je to oslobodilo potrebe da nađem posao i još mi je pomoglo da me moja porodica vidi u lijepom svjetlu. Natašino uključivanje u moju porodicu uticalo je da ono što se događalo u podrumu izgleda manje loše. Ili nimalo loše. Što smo radili u podrumu postalo je samo dio onoga što smo mi bili. Postojali su u tome slojevi i slojevi značenja. I zato sam u svakom momentu imao za Natašu najprirodnije i najneobičnije osjećaje. Bilo bi nemoguće objasniti te osjećaje, ali oni nikad nisu bili loši.
Kako sam ja bio upućen da o seksu mislim kao nečemu o čemu se pregovora, bio sam zapanjen da seks može biti tako površan, nešto otprilike kao da pereš zube. Jednog dana, nakon što smo zajedno proveli neko vrijeme, Nataša je jednostavno izmigoljila iz svoga džinsa i skinula košulju. Sjedili smo udaljeni samo desetak centimetara, svaki na svojoj vreći-stolici. Samo trenutak prije završili smo sa pušenjem marihuane i ja sam se vratio Kafkinim dnevnicima. Trebalo mi je malo više vremena da shvatim šta radi nego što bi to trebalo jednom šesnaestogodišnjaku. Gledao sam na drugu stranu dok se ona izvlačila iz svojih hlača. To što me je primijetila da gledam nije ništa promijenilo stvari. Sjedeći gola na stolcu-vreći, okrenula se prema meni i jednostavno rekla, kao da je to za nju bilo jednako beznačajno kao što je to bilo značajno za mene.
– Hoćeš li?
U svojoj šesnaestoj godini nisam bio baš neki stručnjak, iako nisam bio ni potpuno neiskusan, i stalno sam živio u nekom stanju želje. Sve ono što sam znao, nisam znao gotovo ništa. Usred bijelog dana, sa Natašom u podrumu, to je bilo prvi puta da sam vidio golu djevojku. Svi dijelovi slobodni za razgledanje. Ništa što se dogodilo prije toga u vrijeme mojih loših osvijetljnih ljubakanja nije se moglo uporediti s ovime. U mom adolescentnom životu sve je bilo više izvan dohvata u odnosu na pošteno osvijetljenu djevojku? I činjenica da je to bila Nataša – moja nominalna sestrična, stara samo četrnaest godina, nije začudo više ništa značila. Nakon što sam s njom provodio dane, a o njoj razmišljao po noći, vrlo dobro sam znao što osjećam. I kad me je onda ona upitala hoću li, htio sam.
Taj dan je bio prvi od puno prvih. Sa cijelom kućom na raspolaganju i bez opasnosti da nas neko uznemiruje, radili smo sve o čemu sam sanjao – uključujući i neke stvari koje mi nikad nisu pale na pamet. Tuširali smo se zajedno, spavali u istom krevetu, gledao sam je kako prelazi sobu, i kako piški. Te prozaične stvari, pošto su bile nove, bile su jednako uzbudljive kao i seks. A za mene različitost u seksu je bila jednako važna kao i užitak. Dobar dio užitka je i bio u varijacijama. U glavi sam držao listu svih pozicija, križajući jedan uspjeh za drugim. Ništa se nije ponavljalo dok se sve nije isprobalo. Na taj način, u slučaju da me pregazi autobus, osjećao bih se kao da sam živio punim životom. Većinu stvari, koje smo radili Nataša je već isprobala, ali je bila više nego spremna da mi ispuni želju. Ukoliko je to smatrala uslugom, nikad nije očekivala ni zahvalnost niti je išta očekivala zauzvrat.
U našim mirnijim trenucima, Nataša mi je pričala o muškarcima, koji su je slikali. Nikad joj to nije baš smetalo, ali isto tako nikad nije razumjela zašto nisu mogli objasniti njihovu sklonost za jednu, a ne za drugu stvar.
Uvijek su tačno znali kako bi ona trebala izgledati, ali joj nikad nisu mogli dati za to razlog. Zašto im je bilo draže da ona prekrsti nogu na ovaj, a ne na onaj način, zašto je trebala čučati sa stražnje strane ili držati ruku u određenom položaju. Neki od položaja su bili gotovo identični, ali oni su ipak insistirali na njima. Jedini razlog koji su joj dali bio je da to izgleda dobro ili da je seksi. Ali ona sama nikad nije imala takve osjećaje prema muškarcima. Nikad joj nije bilo posebno stalo kako izgledaju ili s koje strane ih je gledala.
Ne zanima te kako izgledam?
Izgledaš onako kako izgledaš. Ako se sagneš na ovu ili onu stranu, za mene neće biti razlike.
Sagnuo sam se.
– I to ti ne pravi nikakvu razliku?
– Izgleda glupo. Ali što ako se ja sagnem? Da li to izgleda glupo?
– Ne, izgleda baš dobro.
– A zašto?
– Zato jer izgleda.
–I ne možeš to objasniti.
Mislio sam da to ima neke veze sa zabranjenim voćem. Privlačnost za zabranjeno u zabranjenom. Najzabranjenijem. Ali to svejedno nije bio bogzna kakav odgovor.
Istovremeno dok su se stvari sa Natašom popravljale, moja majka je čula prve vijesti o nevoljama u braku mog ujaka. Mojem djedu i baki, koji su bili naviknuti da često posjećuju mog ujaka, bilo je najavljeno da možda ne bi trebali dolaziti tako često. Njihov običaj da se pojave bez najave je počeo nervirati Zinu, koja je smatrala da ima ionako previše briga pa još i tu da se uvijek treba obazirati na njih. Moja baka, iako je bila povrijeđena, naravno pronalazila je isprike i za ujaka i za Zinu. U našoj obitelji mi smo svi bliski, rekla je, ali ne možemo to očekivati od ostalih. Ali uostalom, i Zina će se s vremenom navići na nas i počeće se drugačije osjećati. U svakom slučaju, dok je moj ujak sretan, ona je spremna poštovati Zinine želje. Moj ujak nije imao što reći. Signali su se pomiješali. Bilo je to što je rekla moja baka, ali moja majka je isto tako dobro znala da su moj ujak i Zina otišli zajedno na izlet u Niagara-On-The-Lake i drugi puta u Quebec City. Poslije Quebec City-a moj ujak se slikao u novoj kožnoj jakni i sivom Stetsonu. Šta god se događalo među njima, on se nije žalio.
Sve sam ovo čuo od moje majke, ali sam čuo i druge stvari od Nataše. Sada sam znao više nego ikad o životu mog ujaka i sigurno više nego iko drugi u mojoj familiji. Znao sam, na primjer, da on sada provodi više noći na kauču u dnevnoj sobi nego što ih provodi u spavaćoj sobi sa Zinom.
Znao sam da mu je Zina nabijala telefonske račune za razgovore s Moskvom, da je zvala Natašinog oca, alkoholičara koji ih je ustvari ostavio prije ko zna koliko godina. Zvala je ujutro čim bi moj ujak otišao na posao i govorila raznorazna uvjerljiva obećanja. Kao dijete Nataša je svog oca viđala samo sporadično i bila bi potpuno zadovoljna da ga ostatak svog života više nikad ne vidi. Isto bi mogla reći i za svoju majku. U biti, od svoje osme godine ona se brinula sama za sebe. Išla je u školu, dolazila kući, kuhala sebi večeru, zabavljala se sa prijateljima. Zina, kad nije bila na poslu, trčala je za Natašinim ocem ili bi dovodila kući strane muškarce. Nataša ju je izbjegavala koliko je god to bilo moguće.
Kad je Nataši bilo dvanaest godina, prijateljica joj je ispričala o nekom čovjeku koji joj je platio deset dolara da je može slikati. Prijateljica se okupala u muškom WC–u, a on ne samo da joj je dao novac, nego joj je platio i večeru. Obećao joj je to isto ukoliko dovede prijateljicu.
Deset dolara svakoj samo da se outširaju. Nataša je mislila da taj čovjek mora biti idiot. Otišla je, outširala se i pokupila svojih deset dolara. Nije to bilo ništa teško, a bilo je čak i manje dosadno nego se povlačiti po prijateljicinom stanu. A deset dolara je deset dolara.
Zina joj je jedva nešto davala tako da je bilo zgodno imati nešto svoga novca.
Nakon tog čovjeka bio je neki drugi, koji je slikao nju i njezine prijateljice u šumi. Tražio je od njih da se penju po brezama i leže na livadama. Od drugih djevojčica je tražio da se drže za ruke i da se ljube. Neki drugi čovjek je slikao u školskoj unformi. Nijedan je od tih muškaraca nije je ni dirnuo, ali da i jeste ne bi joj to smetalo. Bili su sasvim ugodni i ujedno bilo joj ih je nekako žao.
Sve je to na kraju dovelo do sovjetskog režisera, koji je najprije radio za Moskovske studije, a onda prešao na snimanje pornogrfskih filmova za biznismene sa Zapada. Taj je čovjek imao dacu odmah izvan grada i poslao bi auto da doveze Natašu i njezine prijatelje, dječake i djevojčice. Obično bi u daci proveli cijeli dan, pili bi i jeli i uglavnom bi se dobro zabavljali. U nekom momentu režiser bi ih snimao za film. Uz tinejdžere bilo je tamo i starijih žena. Prvog dana tamo Nataša je promatrala dvije žene kako se maze. Shvatila je da raditi to ili ne raditi nije imalo previše važnosti. Uostalom, svi su to radili. Ako ne na filmu onda negdje drugdje i baš joj je bilo svejedno. Jedino što joj je nešto značilo bilo je da je seks u daci bio puno ugodniji. Kuća je bila prekrasna, ispred nje je bio veliki travnjak, a iza nje šuma. Bila je tamo i sauna i Jacuzzi. Samo snimanje nije trajalo dugo. Ostatak vremena su se izležavali. Nikad od nje nisu tražili da uradi nešto što nije htjela i isto tako nije vidjela nikog drugog da radi nešto što ona sama ne bi uradila. Iako su i ona i njezini prijatelji dobro znali da ne bi bili u daci da nije bilo snimanja, nikad nisu osjećali da je seks cijeli fokus. Režiser i drugi muškarci su postali njihovi prijatelji. Postupali su s njima vrlo dobro. I kad su htjeli s djevojkama spavati, one nisu imale razloga da odbiju. Na kraju dana svi bi dobili po dvadeset pet dolara.
Nataša nije imala nijedan od filmova ili slika, što je mene razočaralo pošto sam ih htio vidjeti. Ali, da budemo iskreni, Nataša nije bila manekenka. Nije imala album sa slikama, koji bi mogla pokazivati potencijalnim fotografima. Ona sama je bila album. Ko god bi je pogledao, bolje bi bilo da ne zna za njenu prošlost. I bez slika, koje bi je mogle izdati nije bilo ni rizika da Zina otkrije čime se Nataša bavi. Nije ona mislila da bi se Zina oko toga puno uzbuđivala, ali Nataša se plašila da bi joj Zina oduzela novac.
U svakom slučaju, Zina je konačno otkrila šta se događa, ali samo zato jer je to čula od majke druge djevojčice. I kao što je Nataša i očekivala, Zina joj je rekla da ako već hoće biti kurva, mora joj u najmanju ruku pomagati plaćati stanarinu. Nataša nikad nije sebe smatrala kurvom. Nije to radila za novac, ali isto tako nije bila toliko glupa da odbije ponuđeni novac. Ako je neko bio kurva, onda je to bila Zina. I to još jeftina. Sebe je prodala Natašinom ocu ni za šta, a muškarci koje je dovodila u stan ponašali su se prema njoj kao smeću. Plaćali su je kletvama i masnicama.
Sve te informacije su mi bile kao neka nagrada. To je bila moja veza sa nekim većim, tamnijim svijetom. Na Rufusovim zabavama to mi je omogućavalo da se osjećam nadmoćnim u odnosu na druge još više od mene naduvane akolite, koji su uspoređivali Nietzschea sa Bob Marley-om. Dovodio bih Natašu na te zabave i ona bi tiho stajala sa strane slušajući naše nesuvisle i strastvene razgovore. Kasnije bi me iznenadila koliko je od toga razumjela. Negdje sredinom ljeta, ako je trebalo, Nataša je mogla odgovoriti na jednostavna pitanja i naučila je dovoljno da nekome veli da odjebe. Drugi su obožavali čuti Natašu kako sa svojim odrešitim Moskovskim akcentom veli nekome da odjebe. Prihvatili su Natašu i uzeli je pod svoje.
I tako smo stigli do avgusta kada se jedne večeri Zina pojavila u našem dvorištu. Po tome kako je izgledala, bilo je jasno da će se svaki čas dogoditi nešto užasno. Moja majka je otvorila dvorišna vrata i Zina je nahrlila u našu kuhinju i ne baš tačno opisala to što smo Nataša i ja radili. Vriskanje, ječanje i histerija. Gledao sam kako je moj otac odvlačio Natašu od njene majke dok su joj zubi ostavljali krvavu ranu na Zininoj ruci. Zina je zaurlala, a urlici su joj bili popraćeni bujicom psovki od kojih većinu nisam razumio. Ali sam ipak razumio dovoljno da znam da ono što se događalo nije ništa u usporedbi s onim što će tek doći. Zina je prijetila da će zvati policiju, da će staviti oglas u ruske novine, da će lično kucati na vrata svih naših susjeda. Nataša se opirala pokušavajući se oteti očevom stisku. I oslobodila se dovoljno da je mogla, iako neuspješno, posegnuti za nožem za kruh. Vrištala je da njezina majka laže.
Sjedio sam u svom stolcu sa mučninom u želucu i razmisljao o smislu laži i o tome kako što prije pobjeći.
Nakon što je moj otac zamotao Zininu ruku izašla je van i čekala dok je moja majka razgovarala sa mnom i Natašom. Sa Zinom ispred vratiju moja majka se petljala kako da nađe najbolji način da postavi pitanje meni i Nataši. Očito joj je bilo teško povjerovati to što je Zina rekla, ali isto tako nije znala zašto bi to Zina izmislila.
Nataša je rekla da je to zato što je njezina majka mrzi i sve radi da ne bude sretna. I bila je ljubomorna što je Natašsa s nama bila sretna i htjela je to upropastiti, baš kao i što je na silu dovukla Natašu iz Moskve, iako ona nije htjela ići. Zina ju je mrzila i htjela je uništiti njen život, to je sve. Kada je moja majka počela ispitivati mene, sve sam zanijekao. Ukoliko Zina ne pokaže slike ili video, ja ne priznajem ni najmanju stvar. Bio sam na smrt preplašen ali ipak nisam bio idiot. Kad je postalo očito da sa raščiŠćavanjem nećemo nigdje stići, majka je pozvala ujaka. On je došao u našu kuću tako isprepadan da je to bilo neobično čak i za njega. Sjeo je na kauč u dnevnoj sobi između Zine i moje majke. Ja sam stajao pokraj oca, koji je sjedio u fotelji, a Nataša je nepomično stajala leđima naslonjena na vrata. Moj ujak je priznao da nije imao pojma šta se događa. Nema jedne situacije bez problema, ali sve u svemu on je zadovoljan. Jedino objašnjenjenje koje je on mogao ponuditi, jeste da je do ovog svega što se dogodilo došlo zbog svađe Zine i Nataše oko telefonskog računa. Onaj jedan vrlo visoki račun za Rusiju, skoro $600 , kako je Zina objasnila, to su bili pozivi njezinoj majci. On je mogao razumjeti, da dok se Zina privikava na novi život da ima potrebu razgovarati sa majkom. Isto tako njezina majka je sama u Moskvi i Zina joj nedostaje. Ti telefonski razgovori su više nego prirodni. Da ih ima toliko, to je na nesreću finansijski, a ne osobni problem. Kad bi on to sebi mogao priuštiti, on bi bio sretan da Zina do mile volje razgovara sa majkom. Ali s obzirom na situaciju, on je predložio Zini da bude pažljivija sa vremenom provedenim na telefonu. Razgovarali su o tome i Zina je rekla da ga potpuno razumije. U tom momentu se Nataša umiješala u razgovor i optužila Zinu da laže i da mora priznati koga to tako često naziva. I to je započelo svađu. Ali ni u jednom momentu nije on čuo neŠto o Nataši i meni. Bio je prilično siguran da to nije tačno i da je to samo nešto između majke i kćerke. Svi su se još uvijek navikavali na promjene i bila bi greška da se iz toga napravi nešto veće nego što jeste. Svi će se smiriti za koji dan i sve će biti zaboravljeno.
Te su noći Nataša, Zina i ujak spavali u našoj kući. Nataša u gostinjskoj sobi, Zina na kauču, a moj ujak na podu pokraj nje. Zina nije htjela napustitu kuću bez Nataše, a Nataša nije htjela ići sa Zinom. Ja sam bio poslan u moj podrum. Ujutro se Nataša napokon smirila i pristala da se vrati kući sa Zinom i ujakom. Odbivši doručak, njih troje su izašli kroz vrata, a da se nisu ni pogledali. Dok smo ih posmatrali kako odlaze, moja majka je objavila da je sada vidjela dovoljno ludosti da će joj zalihe potrajati cijeli život. Šta god bila istina, jednu stvar je znala zasigurno: Nataša i ja smo gotovi.
Sljedećeg dana, nakon što sam satima čekao , napustio sam kuću i krenuo prema Rufusu. Knjige, televizija, nikakva razonoda nije mogla zamijeniti Natašino odsustvo. Bio sam sam u podrumu, ona je bila gore na jedanaestom katu s Zinom – i nisam mogao shvatiti zašto nije došla. Naše prijepodne još uvijek može biti naše. Majčina zabrana se nije morala poštovati izmedu devet i pet. Da je situacija bila obratna, ja je ne bih razočarao. Uprkos tome što se sve dogodilo prošle večeri, nisam vidio razlog zašto bi se nešto moralo promijeniti. Očito, sudeći po tragovima zuba na Zininoj ruci, Nataša nije bila izvor Zininih informacija. I uprkos tome što su Zinine optužbe prilično odgovarale istini, sve je izgledalo više kao nesretna luda koincidencija nego kao nešto što se može potvrditi. Nisam vidio zašto ja moram patiti zbog jedne ludakinje.
Kombi, koji je pripadao firmi za održavanje bazena, bio je parkiran pred Rufusovom kućom i ja sam, slijedeći zvukove razgovora, stigao do dvorišta. Usred dvorišta stajao je Rufus zajedno sa dva muškarca iz firme, za održavanje bazena. Frajeri u trapericama i košuljama za golf sa logom kompanije sašivenim na džepovima. Razgovarali su kao stari prijatelji, svaki sa bocom piva u ruci i raspravljali o mogućim dimenzijama mogućeg bazena. Rufus me je pozvao da se pridružim njihovoj diskusiji. Ako se mogu nagoditi oko cijene, počeće već sutra kopati.
Koliko sam ja znao, Rufus nije bio bog zna kakav plivač; kada smo ja i drugi korisnici marihuane preskakali po noći ograde kuća sa bazenima, Rufus nam se rijetko kada pridruživao.
– Da li uopšte znaš plivati?
– Berman, niko u tome ne pliva. Oni su za plutanje. Napuni ih sa plastičnim stvarima na napuhavanje i onda lagano ljuljanje stimuliše moždane vijuge.
Posmatrao sam bazenske momke kako odmjeravaju dvorište.
Zašto odmah ne početi i ti onda odluči što dalje?
Ponekad kad sam ovdje moram se popišati. A ne sviđa mi se da ulazim u kuću. Lijepo je vrijeme i ja bih najradije ostao vani, ali trebam se popiškiti. Samo za to bilo bi vrijedno uložiti u bazen.
Možeš pišati u grmlje.
Ja sam vlasnik kuće u lijepom dijelu grada i za to postoji druŠtveni ugovor. Pišati u bazen je u redu, ali izvaditi svoju stvar i zalijevati grmlje je nedozvoljeno. Sve to ima veze s vrijednoŠću nekretnina.
Smjestio sam se na Rufusovu terasu i čekao da bazenski momci odu. To jutro nisam imao dostava, a i zaboravio sam donijeti knjige koje sam trebao vratiti Rufusu. Bio sam tamo, a da nisam imao nikakvu ispriku za to. Nakon što je ispratio momke do njihovog kombija, Rufus mi se pridružio na terasi.
Gdje je djevojka?
Sa svojom majkom.
Činilo mi se da mrzi svoju majku.
To je tačno.
Šta onda ti tu radiš? Idi je oslobodi.
To mi je zabranjeno.
Ti imaš samo šesnaest godina, a već ti je sve zabranjeno. Svijet od tebe očekuje da budeš neposlušan.
Optužili su me za neprirodne čine.
DruŠtvo je osnovano na neprirodnim činovima. Čitaj bibliju. Počni sa Adamom i Evom i ako neko ne povali svoju sestru ili brata, to je kraj priče.
Bi li ti smetalo da upotrijebim taj argument kod svoje majke?
Rufus se digao i bacio pogled na svoje dvorište.
– Što misliš o sauni?
– Umjesto bazena?
Sa bazenom. I da sve bude popločano sa pločicama poredanim kao mozaik. Za pravi grčki ugođaj. I da stavim dorske stubove. I još malu fontanu. I da onda jedem groŽđe. I igram se Sokrata.
Sišao je sa terase i otišao do ugla dvorišta gdje je onda zauzeo pozu ili Sokrata ili fontane. Naš razgovor se završio.
Od Rufusa sam otišao do ujakove zgrade i čekao u zasjedi dok jedan starac nije otvorio vrata drugom starcu pa sam šmugnuo unutra. Romeo se uspinjao uz stepenice. Stigao sam do jedanaestog sprata i udišući mirise kuhanja, koji su se miješali u hodniku, stigao do ujakovog stana. Sa izuzetkom od dva ili tri stana, sva vrata su imala mezuze baš kao i u katu ispod i iznad. Svi na jednom mjestu zgodno skupljeni za UJA advokate ili za neonaciste.
Pokucao sam i Zina je otvorila vrata. Imala je na sebi istu plavu kućnu haljinu. Blokirala je ulaz u stan tako da je bilo teško vidjeti iza vrata.
Na početku nije ništa rekla. Ja sam se pripremio za najgore, ali činilo se da joj je bilo drago vidjeti me.
Htjela sam ti se već prije izviniti. Ne krivim tebe za ono što se dogodilo. To nije bila tvoja greška. Ona je izbacivala iz cipela odrasle muškarce, a ti si samo dječak. Bilo je blesavo i očekivati nešto drugo. Ja znam kako su muškarci slabi. Ja sam za ovo sve odgovorna. Život djece u Rusiji je bio nešto slično bolesti. Nataša je vrlo bolesna djevojka.
Primijetio sam neki pokret u sobi iza Zine. Bila je to Nataša. Mogao sam je vidjeti iza Zininog ramena. Stajala je u dubini stana naslonjena na kauč. Kada sam uhvatio njen pogled on ništa nije govorio. Njene oči nisu bile ništa udaljenije nego onda kad sam je vidio prvi puta na aerodromu.. Nastavljala je gledati u mom pravcu, ali nisam mogao odgonetnuti da li je gledala u mene ili u Zininu glavu. Zina, koja je očito osjetila Natašino prisustvo, okrenula se da pogleda svoju kćerku. Kada me je ponovo pogledala, sa njenim pokretom se uključilo i zatvarenje vrata...
Bilo bi najbolje za svakoga od nas da više ne viđaš Natašu.
Kasno te večeri, nakon što sam dan proveo razmišljajući koliko mi fali Nataša, u očaju pred crnom prazninom, koja je predstavljala ostatak mog ljeta i uopšte mog cijelog života, Nataša je zakucala na moj podrumski prozor. Probudio sam se i pokušao je vidjeti. Po kucanju sam znao da je ona. Pogledao sam van i vidio je kako pred prozorom čuči kao vijetnamski seljak. Bilo je teško u tami razaznati njeno lice. Otišao sam gore, otvorio kuhinjska vrata i pridružio joj se vani u dvoriŠtu. Sjedila je pokraj jelke, a rukama je zagrlila svoja koljena. Njen kofer, onaj isti s kojim sam je vidio na aerodromu, stajao je na travi pokraj nje. Kad sam prišao dovoljno blizu vidio sam da plače. Sjeo sam pokraj nje. Nakon što se nismo vidjeli samo jedan dan, istovremeno se sjećajući njenog pogleda preko Zininog ramena, nisam imao osjećaj da je smijem dirnuti.
Slušao si njene laži. Zašto si slušao njezine laži?
A šta sam trebao učiniti?
Mogao si je klepnuti po glavi. Mogao si razvaliti vrata.
I šta onda?
Ne znam. Nešto. Nešto drugo bi se dogodilo. Ali ostavio si me samu sa njom.
Pogledala si ravno u mene. Zašto nisi nešto rekla?
Ali sve sam ti već bila rekla. Vidio si kako je pokušala uništiti moj život i tvoj život i kako ubija tvog ujaka. Sve si to znao, ali nisi ništa poduzeo. Isti si kao tvoj ujak. Dozvoljavaš da drugi za tebe donose odluke.
Nataša je čupkala travu. Oči su joj se napunile suzama, koje su počele kapati. Ustao sam se i podigao njen kovčeg. Činio se prazan i gotovo bez težine. Pošao sam prema kući.
– Što to radiš?
– Nosim ga unutra.
– Ja ne mogu ući u kuću. Ne mogu ovdje ostati. Moram otići.
– Ne moraš već noćas otići?
– Hoćeš li poći sa mnom?
– Gdje?
–U Floridu. Jedan od onih poslovnih ljudi, koji su dolazili u dacu živi tamo. Vrlo je bogat. Obećao je da će mi dati posao, ako ikad stignem do Floride. Daće ga i tebi.
– Da li to moramo danas odlučiti?
– Da. Ja ne mogu ostati ovdje i ne mogu se vratiti kući. Ja nemam više kuće. Moja majka je ostavila tvog ujaka. Ja ne mogu živjeti s njom, a ne mogu ni ostati s njim. Nemam gdje otići.
– Što hoćeš time reći da je tvoja majka ostavila mog ujaka?
Prisilila sam ih da donesu odluku.
Odložio sam kofer.
Opet ga je natjerala da spava na kauču. Otišla sam u dnevnu sobu. Najprije je spavao, ali kad se probudio i shvatio što se događa, nije me pokušao zaustaviti. Znao je čije su to usne. I onda nas je ona čula i izašla je iz spavaće sobe. Bilo mu je potrebno da se to dogodi, jer se inače ne bi nikad od nje odlijepio. Nisam mogla dopustiti da mu ona uništi život. Nisam joj htjela priuštiti da pobijedi.
Čudno, ali prvi na koga sam pomislio bila je moja baka. Moja sljedeća misao je bila da će se moj ujak ubiti.
– Dozvolio joj je da ga vrijeđa, da mu je zbog nje neugodno i da krade njegov novac. Ali je on je ipak ne bi nikada ostavio. Smiješno, ali drugi muškarci bi osjećali nešto sasvim suprotno. Za njih bi to bio razlog da ostanu i sljedeće dvije godine.
Pomogao sam Natašsi da siđe u podrum i obećao joj da ću je probuditi prije nego što moji roditelji ustanu. Dao sam joj svoj krevet, a ja sam spavao na podu. Kada je budilnik zazvonio, izvadio sam sav novac što sam ga imao i dao joj ga. Promatrao sam je kako prelazi ulicu i odlazi u pravcu autobusne stanice i Floride.
Kad su se moji roditelji probudili, telefoni su već zvonili. Moj ujak se pojavio na vratima moga djeda i bake u sedam sati ujutro. Njegov brak je bio završen. To je potvrdilo bakine sumnje. Ona je od početka znala da nešto nije u redu sa Zinom. Bila je dovoljna samo činjenica da joj je kćerka nastala kao produkt veze sa shaygetsom. Sada je moj ujak ostao bez stana, a i finansijski je bio obavezan prema Zini i Nataši, jer je za njih garantovao. Na pitanje zašto se situacija mora rješavati na tako drastičan način i zašto moj ujak ne može bar privremeno ostati u stanu, on nije imao jasan odgovor. Ne mogu više živjeti zajedno. Niko u mojoj obitelji nije pitao o Nataši niti su znali da je ona otišla od kuće. Što se njih tiče, jedanput kad je moj ujak prekinuo sa Zinom, ona i Nataša su prestale postojati.
Nakon toga danima nisam izlazio iz podruma. Nije me zanimalo izlaziti, nalaziti se sa prijateljima, raditi dostave. Znao sam previše o svome ujaku. Znao sam stvari koje šesnaestogodišnji nećak ne bi smio znati. I kad ga je moja majka, pokušavajući ga malo razvedriti, pozvala na večeru, sjedio sam s njim za stolom i nastojao potisnuti neku neugodnu vezu koja je između nas postojala. Veza između dva muškarca koja se stvori onda kad se zna da su obojica bili sa istom ženom. To nije bila vrsta veze, koju sam htio imati sa svojim četrdeset i četiri godine starim ujakom, posebno kad se uzmu u obzir sve okolnosti. Ali taj osjećaj je bio jači nego moja želja da ga ne osjećam. Bilo je prejednostavno zamisliti ga sa njom. Sve što je moj ujak radio za vrijeme večere – govorio, jeo, pio – podsjećalo me je na to da je bio sa Natašom. Usta kojima je govorio, ruke kojima je jeo, cijela njegova fizička prisutnost, to su bila ona ista usta, ruke, cijeli on koji je bio sa Natašom.
Od svih ovih depresivnih dana od kada je Nataša otišla, večera s mojim ujakom je bila najgora. Za vrijeme te večere on je potpuno izbjegavao temu Zine i Nataše. To je bila jedina stvar koja je sve nas zanimala i, naravno, to je bila jedina tema koju nitko nije načeo. Umjesto toga moj je ujak održao vrlo dugačak i detaljan govor o povijesti Izraelsko-Palestinskog sukoba. Arafat, Rabin, Ben-Gurion, Balfour, Begin, Nasser, Sadat. Pitao sam se što to održava mog ujaka na životu. Što mu to njegov život pruža. Zašto se ne ubije. Dok sam ga promatrao i slušao kako drži govor, shvatio sam da za njega ne mogu ništa učiniti. Odmah sam se počeo osjećati bolje.
Sljedećeg jutra sam odlučio prekinuti sa svojim skrivanjem od svijeta, koji sam sam sebi nametnuo i otišao meni dobro poznatim putem do Rufusa. Preostalo je još dosta vremena do kraja ljeta. Bilo je tu knjiga koje sam trebao pročitati i još štošta drugo što mi je ljeto moglo priuštiti. Za vrijeme mog skrivanja od svijeta izbjegavao sam sve telefonske pozive. Tipično za Rufusa, kao i za neke od drugih mojih prijatelja, ostavljali su mi na telefonskoj skretarici tajnovite poruke. Nešto u njihovim glasovima mi je davalo do znanja da u svijetu ima još kojekakvih uzbuđenja. I sve se to događa bez mog sudjelovanja. Razgovori, otkrića, sve vrste važnih stvari. Zbog Nataše sam se udaljio od redovnih događaja i sad sam bio spreman vratiti se i preuzeti moje mjesto u druŠtvenom poretku.
Dok sam se približavao Rufusovoj kući nije me iznenadilo kad sam vidio kombi od momaka za bazene i još uz to veliki kamion pun zemlje. Momci sa tačkama su prevozili zemlju iz Rufusovog dvorišta i tovarili je na kamion. Druga ekipa od njih šestero je u drugom smjeru nosila deset stopa dugačak dorski stup. Vjetar je povremeno iz dvorišta donosio odlomke iz Bizetove Karmen. Susjedstvo nije nikad vidjelo nešto slično.
Opazio sam da se u dvorištu skupila većina mojih prijatelja. Momci koji nikad nisu imali pravi posao, dečki slični meni koji su većinu svojih dana provodili u čitanju, pušenju i samozlostavljanju. Raširili su se po Rufusovom dvorištu i kopali, poravnavali i radili ravnopravno sa instalatorima bazena i ostalim radnicima. Izgledali su sretni i potpuno uključeni u ono što su radili. I Rufusovo dvorište je već prošlo transformaciju. Ogromna rupa, duboka više metara, dominirala je dvorištem. Da ne bi došlo do nesreće i da ko od radnika ne bi upao u rupu, oko nje je bila postavljena narandžasta platična ograda. Gore na terasi je sjedio Rufus sa jednim od radnika, koje sam vidio za vrijeme zadnjeg posjeta . Ispred njih na stolu je ležao nacrt i njih dvojica su zgrbljeni zurili u taj nacrt kao da se radi o planu bitke. Popeo sam se stepenicam do terase i tamo čekao da me Rufus zapazi. Preko njegovih ramena sam mogao vidjeti detalje nacrta. Sve je bilo tamo, stupovi, čempresi, fontana i Rufusova sauna.
Rufus je podigao pogled kad sam se ja sagnuo da bolje pogledam nacrt.
Za samo jedan momenat njegovo lice je poprimilo izraz koji nikad prije nisam vidio. U tom momentu nisam razumio što taj izraz znači, ali poslije sam ga protumačio kao sažaljenje.
Berman, šta je u pitanju, zašto više ne odgovaraš na pozive?
Ustao je i pošao, a ja sam ga slijedio do dvorišta. Osjetio sam da me čeka nešto mučno. Nešto u Rufusovom držanju me je upozorilo na tragediju. U tom sam isto shvatio da mi nijedan od mojih prijatelja nije ništa rekao. Bili su zaposleni, ali ne toliko da me nisu imali prilike vidjeti. Konačno, ja sam njih vidio. Počeo sam registrovati zbir svih tih utisaka. Znao sam štagod da je, da je vrlo loše i da sam bio uhvaćen u zamku i nemoćan da izbjegnem posljedice. Sve sam to osjetio silazeći sa terase u momentu kad sam čuo otvaranje vrata. Oslanjajući se na bok, Nataša je zatvorila vrata. U ruci je imala vrč sa vodom i šarene plastične čaše. Rufus me je posmatrao da vidi moju reakciju, a onda me je nježno zagrlio i odveo ispred kuće.
Berman, zato sam te tražio da me nazoveš. Htio sam ti reći na telefonu, ali znaš da to nije nešto što mogu ostaviti kao poruku na sekretarici.
Druga ekipa radnika je prošla pored nas noseći dorske stubove. Osjetio sam poriv da im podmetnem nogu tako da se prostru po dvorištu. Da počnem tučnjavu, da povrijedim nekoga do krvi, da slomim kosti.
Ona te ne želi vidjeti. Žao mi je Berman. Ali stvari stoje tako.
Zaputio sam se prema dorskim stubovima.
Koliko su teške ove stvari?
Ne toliko koliko misliš. Napravljene su od maltera i gipsa, ne od mramora. Da je ovo mramor, trebali bi mi robovi.
Mislio sam da je otišla u Floridu.
Ajde, Berman, ona je samo jebeno dijete. Kako će stići do Floride? Jedva da govori engleski. Ili je ovdje kod mene ili je na ulici.
Tačno.
Misliš li da si je izdao. Ona ima čvrste principe. U svakom slučaju, ovdje će biti sigurna.
To je jedan od načina na koji se stvari mogu gledati.
Nadam se da nisi ljut. Nije tu ništa protiv tebe.
Još uvijek imam neke od tvojih knjiga i nekoliko grama trave.
Pusti to. Ne sekiraj se zbog toga. Smatraj to svojim.
Baš sam dobro prošao.
Berman, ne ponašaj se ko govnar. Pametniji si od toga.
Ja sam jebeni genij.
Sve najbolje, Berman.
Nakon što je Rufus otišao, zadržao sam se još malo ispred kuće i posmatrao kolica kako odlaze i dolaze. Pričekao sam sve dok radnici nisu donijeli zadnje dorske stubove i onda otišao kući. U nekoj drugoj zemlji, u nekom drugom kodeksu časti, moja dužnost bi bila da se vratim s puškom. Ali u lijepom predgrađu, na kraju moje šesnaeste godine, to nije bila kakva opcija.
Umjesto toga odlučio sam se na oblik civilizovanog ubistva. Dok sam stigao do kuće, svi oni u Rufusovom dvoriŠtu su bili mrtvi. Nataša, Rufus, moji naduvani prijatelji. Nikad ih više neću vidjeti. Dok sam stigao do kuće već sam sebi izradio novi identitet. Promijeniću školu, promijeniću cijelokupni način oblačenja, odseliti se u drugi grad. Kasnije ću se posvetiti lijepim ženama, naučiti istočnjačke ratne vještine i skupljati egzotična iskustva. Jasno sam vidio svoju budućnost. Sve sam dobro isplanirao. Ali ipak, dok sam stajao u svom dvorištu, privučen nekim snažnim impulsom, čučao sam i virio kroz prozor u svoj podrum. Nikad ga nisam vidio iz tog ugla. Vidio sam što je Nataša morala vidjeti svaki put kad je dolazila kod mene. U punom svjetlu ljeta, zurio sam u tamu. I to je bio kraj mog podzemnog života.
Književnik III, /11-12/ 2006.
